“Jako se bojim.” “Zašto,” upitao sam je. “Zato što sam jako, jako srećna. Ali sreća poput ove moje je zapravo strah.” “Zašto,” ponovo sam je upitao. “Zato što ti ovako veliku sreću dozvole jedino tad, kad ti uskoro namjeravaju nešto uzeti.”

Da napisem post, bio bi apsolutno suprotan proslome.

Ne postoje rijeci koje bi opisale kako se fuj osjecam. Odakle mu to pravo? Kako, kad sam bila apsolutno sigurna, da mi vise nikad, niko nece uciniti da se ovako osjecam? Ali neka, jod 4 dana mogu izdrzati. Onda cu biti sigurna da ga vise nikad ne zelim ni vidjeti, ni cuti, a kamoli nesto vise.
Tako neposebno, obicno, nedovoljno dobro, glupo, kao da nista ne znaci, kao niko bitan... Pisem da ne zaboravim. Svi smo skloni zaboraviti kako smo se nekad osjecali, i hvala Bogu na tome. Ali ovaj put necu zaboraviti, ne smijem. Previse se volim da bi dopustila da se ovo isto ponovi.
On je jednostavno kreten. Zasto sam mislila da ce ovaj put biti ista drugacije? Malo nezrelo i nesigurno dijete.

Jos cetiri dana.